Kratka povijest međuslav
Povijest međuslavenskog jezika usko je povezana s panslavizmom, ideologijom koja smatra da su Slaveni jedan narod i ima za cilj njihovo kulturno i političko ujedinjenje. Uz ideju zajedničke slavenske države dolazi i ideja zajedničkog slavenskog jezika. Od početka se postavljalo pitanje kako bi taj jezik trebao izgledati.
Jak kandidat uvijek je bio ruski, po broju govornika daleko najveći slavenski jezik. Danas je to materinji jezik gotovo polovice Slavena, a (gotovo) tečno ga govori još 15–20%. Osim toga, Rusija je oduvijek bila golemo carstvo, regionalna velesila i jedina je slavenska zemlja s neprekinutom tradicijom državnosti. Nije iznenađujuće da su ruski kao panslavenski jezik uglavnom zagovarali ruski panslavisti, koji su uvijek posve jasno davali do znanja da je ruska hegemonija conditio sine qua non za slavensku državu, i upravo je to razlog zašto ideja nikad nije stekla veliku popularnost među manjim slavenskim narodima. Iako prepoznaju svoje kulturne veze s Rusijom, odbijaju da ih se tretira kao „unakažene Ruse“ i većina njih nema najbolje iskustvo s ruskom dominacijom. Osim toga, ruski nije jednostavan jezik i ima brojne značajke koje ga otežavaju razumijevanje govornicima drugih slavenskih jezika.
Još jedan popularan kandidat je starocrkvenoslavenski, najstariji pisani slavenski jezik, kodificiran (ili stvoren, prema nekima) u 9. stoljeću od strane braće sv. Ćirila i sv. Metoda. Ovaj jezik ima nekoliko prednosti: vrlo je blisko povezan sa zajedničkim pretkom slavenskih jezika i ima dugu tradiciju korištenja u pravoslavnoj liturgiji, stoga je i zajednička osnova i zajednički utjecaj za mnoge slavenske jezike. Ima dodatnu prednost što nije ničiji materinji jezik, tako da se lako može istaknuti kao neutralan, međunarodni jezik sličan latinskom ili sanskrtu. Međutim, unatoč tim prednostima, starocrkvenoslavenski ima i nekoliko praktičnih nedostataka. Činjenica da je bio pozicioniran kao sveti jezik učinila ga je posebno otpornim na promjene, tako da su čak i kasnije „redakcije“ nešto više od izvornika s ponešto couleur locale pomiješanog. Kao rezultat toga, starocrkvenoslavenski ima obilno bogat pravopis koji sadrži nekoliko znakova i glasova koji su izašli iz upotrebe, jednako bogatu i stoga kompliciranu gramatiku i krajnje arhaičan vokabular, sadržavajući riječi koje nisu preživjele ni u jednom od suvremenih jezika, ali nedostaju riječi za moderne pojmove. Još u 17. stoljeću Juraj Križanić, nedvojbeno prvi panslavist, primijetio je da je starocrkvenoslavenski postao previše arhaičan da bi bio izvediv kao panslavenski jezik. Drugim riječima, zahtijevala bi temeljitu modernizaciju, a tu dolazi međuslavenski. Međuslavenski, moglo bi se reći, počinje tamo gdje prestaje starocrkvenoslavenski.
Križanić je bio prvi koji je zapravo opisao jezik, koji je nazvao Ruski kako bi se dodvorio caru, ali koji je zapravo bio mješavina ruskoslavenskog i hrvatskog, kao i elemenata iz drugih slavenskih jezika, osobito poljskog. Dovršen je 1666. i često se navodi kao prvi izgrađeni međuslavenski jezik. U kasnijim godinama, njegov primjer su slijedili mnogi drugi. U 19. stoljeću, kada je panslavizam bio na vrhuncu, svjetlo je ugledalo još desetak projekata čeških, slovačkih, slovenskih i hrvatskih autora. Od njih su najsloženiji bili: Universalis Lingua Slavica, koji je 1826. objavio Slovak Ján Herkeľ, jezik temeljen prvenstveno na zapadnoslavenskim jezicima; Vsjeslovianьskyь, na crkvenoslavenskom jeziku izdao ga je 1861. Čeh Vaceslav Bambas; i Uzajemni Pravopis Slavjanski, izdao 1865. Slovenac Matija Majar-Ziljski. Dok je većina projekata bila usmjerena na oživljavanje i osuvremenjivanje (staro)crkvenoslavenskog, Majar je odabrao sasvim drugačiji pristup. Njegov se projekt temeljio na ideji da se Slaveni mogu u činiti razumljivijima drugim Slavenima uzimajući svoj jezik kao polazište i zatim ga postupno modificirajući. Prvi korak u tom procesu bila je izmjena pravopisa, koja je rezultirala generičkim („uzajamnim“) sveslavenskim pravopisom. Naknadno je predložio gramatiku koja se temeljila na lingvističkoj usporedbi pet glavnih slavenskih jezika toga doba: ruskog, poljskog, češkog, srpskog i staroslavenskog.
U 20. stoljeću pojavilo se nekoliko novih projekata, uglavnom čeških autora. Dok su prethodni projekti uglavnom bili akademske ekstrapolacije, jednostavnost je također postala problem. Neki projekti, poput Neposlava Vsevoloda Cheshikhina, Slavski Bohumila Holýja i Slovio Marka Hučka, bili su pod jakim utjecajem esperanta. S druge strane, naturalistički Mežduslavjanski jezik Ladislava Podmelea iz 1950-ih bio je uglavnom baziran na ruskom, vjerojatno zbog tadašnje političke stvarnosti.
Iako je većina gore spomenutih projekata bila razrađena i korištena u raznim publikacijama, radilo se o izoliranim naporima pojedinačnih ljudi i čini se malo vjerojatnim da je ijedan od njih ikada imao značajnije sljedbenike. Digitalno doba otvorilo je međuslavenskom mnogo novih mogućnosti. Prije svega, sve veće mogućnosti interakcije s ljudima u drugim zemljama, na mailing listama, internetskim forumima itd. iznjedrile su obnovljeni interes za jezik koji bi bio razumljiv Slavenima različitih nacionalnosti. Drugo, međuslavenski više nije bio domena lingvista i panslavista, a svatko je sada imao priliku podijeliti svoje ideje na internetu. I treće, zahvaljujući novom načinu komunikacije, autori više nisu bili prisiljeni raditi u izolaciji. Tako smo u prvim godinama 21. stoljeća svjedoci pomaka od solo projekata prema zajedničkim projektima, praćeni tendencijom njihovog povezivanja. Prvi zajednički projekt zvao se Slovo, bio je aktivan 2001.-2002., ali je nakon toga prekinut.
Zajednički projekti imali su neke velike prednosti u odnosu na solo projekte. Dosadašnji projekti, ma koliko dobro građeni, uvijek su bili obojeni etničkom pripadnošću autora, od kojih su većina tradicionalno bili Česi, Slovenci i Hrvati. Po prvi put, doprinos Rusa, Poljaka, Srba i Bugara također je počeo igrati ulogu. Budući da su ljudi različitih nacionalnosti bili u stalnom kontaktu jedni s drugima i imali pristup istim izvorima, postalo je moguće učiniti nešto što nikada prije nije učinjeno, naime izgraditi Međuslavenski rječnik. Osim toga, jezični projekt na kojem je radio kolektiv umjesto pojedinačni autor, odmah je imao na raspolaganju rudimentarnu korisničku zajednicu i poligon za testiranje.
Slovianski project pokrenut je u ožujku 2006., djelomično kao odgovor na izrazito umjetan karakter Slovia, u to vrijeme jedinog aktivnog konstruiranog jezika utemeljenog na slavenskom jeziku. Temeljio se na istom konceptu jezične usporedbe koji je primijenio i Majar-Ziljski. U obzir su uzeti svi živući slavenski jezici s najmanje milijun govornika, na način da su zapadni, istočni i južnoslavenski dobili jednaku težinu. U ranim danima projekta autori su eksperimentirali s različitim verzijama jezika. Slovianski-P (slovo P odnosi se na riječ pidgin ili prosti, slavenska riječ za „jednostavno“), koju je prvi predložio Ondrej Rečnik, a kasnije usvojio Gabriel Svoboda, trebala je postati vrlo pojednostavljen jezik , izgrađen na sličan način kao pidgin jezici. Slovianski-N (slovo N označava „naturalizam“), koji je pokrenuo Jan van Steenbergen, a kasnije razradio Igor Polyakov, temeljio se na svemu što je zajedničko slavenskim jezicima, uključujući i njihov padežni sustav. Naposljetku, Slovianski-S (slovo S označava „shematizam“) bio je pokušaj Gabriela Svobode (GS-Slovianski) i Igora Polyakova (Slovjanskaj) da stvore jezik koji bi kombinirao shematizam s naturalizmom. Sva tri su radila kao zasebni sestrinski projekti, ili „dijalekti“, temeljeni na različitim gramatičkim modelima, ali dijeleći istu ortografiju, fonologiju i vokabular. Postupno su Slovianski-S i Slovianski-P napušteni, a 2009. odlučeno je da će Slovianski-N nositi ime Slovianski, dok će Slovianski-P nastaviti postojati kao njegova pojednostavljena verzija, korisna za komunikaciju s Bugarima , Makedonci i neslaveni.
U međuvremenu su poduzeti zasebni napori da se premosti jaz između Slovianski i Slovio kombiniranjem (modificiranog oblika) Slovianski gramatike s Slovio's većim rječnikom. Godine 2008. Rus Hellerick predložio je Rozumio, o čemu je napisao:
Rozumio nije jezik, već pokušaj spajanja dva slavenska pomoćna konlanga Slovio i Slovianski. Jezik se temelji na Slovio, a ipak se može smatrati nekom vrstom Slovianski u svom primitivnom obliku.
Istu su ideju u veljači 2009. preuzeli Steeven Radzikowski, Andrej Moraczewski i Michal Borovička, kada su započeli novi projekt, prvo nazvan Slavju Slovio („Slavic Slovio“), a ubrzo nazvan Slovioski. Za razliku od Rozumia, Slovioski se brzo razvio u zaseban jezični projekt. Izvorna ideja bila je zamijeniti Slovio's gramatiku s više naturalističkom, dok se u osnovi pridržavati Slovio rječnika. Kao što je Slovianski, Slovioski imao tri verzije, odnosno „razine“: Prostij Slovioski, Srednij Slovioski i Polnij Slovioski. Potonji je bio praktički identičan Slovianski. Godine 2010. Srednij Slovioski je ukinut, rječnik Slovio napušten, a sam Slovioski preimenovan je u Međuslavenski.
Za sve verzije Slovianski i Slovioski vrijedi da su bile pod jakim utjecajem ideje da bi pomoćni jezik trebao biti jednostavan. Čak je i Slovianski-N – unatoč tome što je imao rod i padeže – imao vrlo pojednostavljen sustav za deklinaciju imenica i konjugaciju glagola. Međutim, oba su projekta pokazala sve veću tendenciju davanja prednosti prirodnim rješenjima u odnosu na jednostavnost. Kao rezultat toga, naturalistički element je u konačnici prevladao u oba projekta. Ovaj pomak prema naturalizmu još je više ojačan nakon što je na scenu stupio novi projekt: Novoslovienskij („Neoslavonic“), koji je 2010. objavio Vojtěch Merunka. Za razliku od Slovianski i Slovioski, temeljio se izravno na starocrkvenoslavenskom, koji je pokušao modernizirati pojednostavljivanjem njegove ortografije i proširenjem modernim vokabularom preuzetim iz Slovianski, uz očuvanje arhaičnih elemenata poput višestrukih prošlih vremena i dvojine .
Sva tri projekta od tada su blisko surađivala, a 2011. godine Medžuslovjanski („Interslavic“) odabran je kao zajednički nadimak. Plodovi te suradnje bili su, između ostalog, zajednički rječnik, zajednički news portal i zajednički wiki. Kako se naglasak sve više pomicao s jednostavnosti na fleksibilnost, Slovianski se razvio iz jezika s fiksnim pravilima u fleksibilniji jezik s prototipom ortografije koji se lako može pretvoriti prema vlastitim potrebama, dvije različite gramatičke razine i raznim mogućnostima za aromatizaciju. Ova višerazinska gramatika uključivala je vrlo pojednostavljeni model gramatike, Slovianto, razvijen da zamijeni i Slovianski-P i Prostij Slovioski, te napredniju gramatiku koja se temeljila na Slovianski, Novosloviensky i raznim starijim projekte, a usmjeren je na njihovu integraciju. Tada je Slovioski prestao postojati kao zaseban projekt.
Tijekom godina koje su uslijedile, Medžuslovjanski i Novoslovienskij (uskoro preimenovani u Novoslověnsky) postupno su postajali bliži jedni drugima. Njihove korisničke zajednice uglavnom su se sastojale od istih ljudi, koji su često miješali elemente iz oba projekta. Kao rezultat toga, većina razlika između oba projekta nestala je na prirodan način.
Dana 1. i 2. lipnja 2017. održana je Prva konferencija o međuslavenskom jeziku (CISLa 2017) u Staré Město blizu Uherské Hradiště u Češkoj Republici, uklopljena u četvrto izdanje festivala Dani slavenske kulture. Sa 64 sudionika iz 12 različitih zemalja, konferencija je postala prekretnica u povijesti Interslavic-a, jer je prvi put korištena tijekom službenog, javnog događaja. Bila je to i jedinstvena prilika za testiranje jezika: većina prezentacija i rasprava održana je ili na međuslavenskom jeziku ili su konsekutivno prevođeni na međuslavenski, a pokazalo se da je to bilo dovoljno da svi slavenski sudionici – uključujući Poljake i Bugare – razumiju gotovo sve. Izuzetna i prilično neočekivana nuspojava bila je ta da je nekolicina sudionika koji nikada nisu učili međuslavenski odjednom počeli njime govoriti tijekom konferencije.
Još jedan rezultat konferencije bio je da su glavni autori oba projekta, Jan van Steenbergen i Vojtěch Merunka, odlučili u potpunosti ujediniti svoje projekte, jer je rad s dva slična, ali ne identična standarda postao nezgodan. Odmah nakon konferencije osnovali su odbor s još tri tečna govornika međuslavenskog (Roberto Lombino, Michał Swat i Pavel Skrylev), čiji je zadatak bio otkriti i ukloniti sve razlike između obje gramatike. Do kraja srpnja ovaj je zadatak bio izvršen. Nakon spajanja, naziv jezika postao je Medžuslovjansky.
Od tog trenutka novi, jedinstveni međuslavenski doživio je brzi rast. Iste godine osnovan je znanstveni časopis Slovjani.info s člancima pisanim na međuslavenskom jeziku ili praćenim sažetkom na međuslavenskom jeziku. U svibnju 2018. održana je druga konferencija u Češkoj sa 67 sudionika. U istom razdoblju Interslavic je predstavljen na nekoliko međunarodnih konferencija, između ostalih u Podgorici, Poznańu, Łódźu i Moskvi.
Još jedna prekretnica uslijedila je u rujnu 2019., kada je film Václava Marhoula Oslikana ptica (prema istoimenom romanu Jerzyja Kosińskog) premijerno prikazan tijekom 76. filmskog festivala u Veneciji. Da bi se izgradio dojam neodređene slavenske zemlje, većina dijaloga napisana je na međuslavenskom jeziku. Film je bio hvaljen od strane kritike, dobio je mnoge nagrade i postao češki kandidat za Oscara 2020. Nakon češke premijere filma uslijedila je Međuslavenska mini-konferencija u Pragu.
Publicitet u drugoj polovici 2019. izazvao je veliku ekspanziju međuslavenske zajednice. U roku od šest mjeseci, glavno mjesto okupljanja na [Facebook] 5 naraslo je s 1900 na 9000 članova iz 100 zemalja.